|
Porijeklo imena KNEGINEC
Popričate
li sa nekolicinom starijih ljudi iz Kneginca i upitate ih otkud
Knegincu baš to ime često ćete naići na vrlo slične odgovore tipa : «
Kneginec je ime dobio po nekoj kneginji ili kraljici koja je bila
tu…». Čak je i naš danas već pokojni franjevac Pankracije Vupora,
poznavajući ovaj kraj jednom zgodom izjavio : « Ime je nastalo od
njemačke riječi Kehnegin ! «. Iako zvuči pomalo «bajkovito» ,
istraživanjem povijesti kneginečkog kraja doista nailazimo na podatke
koji idu u prilog ovakvim informacijama.
Nakon
što je Andrija II. Arpadović naslijedivši svog brata ipak postao
hrvatsko – ugarski kralj, on 1209. godine gradu Varaždinu daje naslov
slobodnog kraljevskog grada u kojoj spominje i kneginečku kulu pod
nazivom «Kehne», od čega je i kasnije nastalo ime Kneginec. O tome kako
se kneginečka kula našla u kraljevoj povelji i kako je on uopće bio
upoznat s njenim postojanjem, svjedoče nam zanimljivi povijesni zapisi
o događajima koji su se u 11. stoljeću odigrali na našem području.
Kako je Andrija II. dospio u kulu Kneginec
Početak
ove zanimljive, a za naš kneginečki kraj nadasve važne priče mogao bi
se lako dovesti u vezu sa biblijskom pričom o dvojici zavadljive braće,
Kainu i Abelu, samo što se ovdje ne radi o ubojstvu već o pobjedi koju
donosi lukavost i na kraju praštanje: kakvo – takvo.
Kad
je u 11. stoljeću na hrvatsko – ugarsko prijestolje stupio Emerik,
Andrijin brat, Andrija je, kako već to obično u takvim pričama biva
postao nesnosno ljubomoran na bratov prestiž i vlast. Zbog toga su
sukobi između braće bili česti, a nama je najzanimljiviji ipak onaj
koji se odigrao na ovom području i ostavio traga na našoj povijesti.
Jednom
su se zgodom sastale Andrijina i Emerikova vojska : Emerik stajaše na
ugarskoj obali, a Andrija na hrvatskoj. Kako je Andriju tada sreća sve
više pratila, nadao se da će sa svojom vojskom nadhrvati starijeg
brata. No, kad je stigao konačan trenutak obračuna ni Andrijina, ni
Emerikova vojska nije se usudila pomaknuti. Nakon nekog vremena lukavi
kralj Emerik odlučio je stvar uzeti u svoje ruke i vrlo mudro riješiti
situaciju, naravno, u vlastitu korist. Ostavio je svoju vojsku te sam,
goloruk, noseći u ruci jedino kraljevsko žezlo, prešao preko Drave u
Andrijin tabor u koji je ušao dostojanstveno i rekao Andrijinim
vojnicima : «Ej, ljudi, evo vašega kralja! Tko će se od vas usuditi da
omasti ruke krvlju svoga krunjenoga kralja?» I nitko nije pisnuo ni
riječ, već svi pohitaše pred kraljeve noge da ga mole za oprost, te se
obje vojske sjediniše bez Andrijina znanja, a sva Hrvatska i Dalmacija
priznade kralja Emerika za svoga jedinoga gospodara. Nesretni Andrija
tako je dospio u roblje, a brat i priznat kralj Emerik dade ga
zatvoriti «…u tvrdu kulu Kneginec kraj Varaždina u kojoj je čamio sve
do smrti bratove god. 1204. …»
Nakon
još mnogih burnih događaja koji su se zbili za vrijeme Emerikova
vladanja on umire sredinom 1204., no prije toga, pošto se bio zabrinuo
za sudbinu svog sina Ladislava, dade ga okruniti za kralja, a onda još
«…izvadi iz tamnice grada Kneginca svog brata Andriju, oprosti mu sve i
učini ga skrbnikom nedorasloga sina i podjedno upraviteljem države…».
Zabilježene prirodne nepogode i bolesti iz prošlosti
U prošlosti su Kneginec zadesile i prirodne nepogode o čemu nam svjedoče zapisi iz tzv. «Spomenice».
«…1848.
godine, točnije 28. kolovoza na dan Sv. Augustina oko podneva s istoka
su se poput oblaka na područje Kneginca spustili skakavci u veličini
tri palca i veliku štetu su nanijeli vinogradima… Velikom vikom , bukom
i dimom oko 12h popodne uspjeli su Kneginčani potjerati skakavce prema
Toplicama i Svibovcu…»
Iz
«Spomenice» također saznajemo da se 1849. godine pojavila kolera, od
koje je u Šmičkovcu umrlo 9 osoba, a već naredne 1850. godine pojavio
se tifus.
Od težih bolesti kneginečko područje u prošlosti pogađa još i dizenterija te šarlah.
U vrijeme haranja dizenterije 1889. godine umiru mnoga mala djeca, a 1890. isti je učinak imao i šarlah.
Godina
1851. vrlo je neplodna, a kiše, led i poplave uništile su ljetinu i
vinograde zbog čega se javlja velika glad, a iste godine zapao je
snijeg nevjerojatne visine koji doseže čak 2 metra, pa se «… ljudi s
jedne na drugu stranu ulica nisu mogli vidjeti…».
Ovo
vinorodno područje 1887. godine zahvaća bolest peronospore koja jako
oštećuje vinograde, a isto se ponavlja 1892. kada vinovu lozu pogađa
filoksera.
|